Autizam je sindrom, zbir simptoma prije nego klinička bolest ili stanje. To je najčešći oblik opšetg razvojnog poremećaja u djetinjstvu. Ispoljava se na razne načine. Neka djeca ne vladaju verbalnom komunikacijom (mogu ponavljati riječi, ali sama ne započinju razgovor). Druga, opet, ne razumiju neverbalnu komunikaciju (kao što je ljutit glas ili širok osmijeh), imaju upadljivo ograničena interesovanja, ne vladaju socijalnom interakcijom (ne odgovaraju kada im se neko obrati verbalno ili fizički i mogu se opirati fizičkom kontaktu, premda neka djeca pokazuju neprimjerenu neposrednost u kontaktu sa nepoznatim osobama ili mogu biti vezana isključivo za majku).
Neka autistična djeca ponašaju se na neodgovarajući način (neka djeca, naprimjer, ližu ili mirišu sve što vide), ne ostvaruju kontakt gledanjem ili je taj kontakt isprekidan (ali zato mogu satima zuriti u jednu tačku).
U nekim slučajevima autistična djeca su nesposobna reagirati na komande, čini se da su gluha čak i kada je s njihovim sluhom sve u redu. Provode manje vremena igrajući se s igračkama nego druga djeca (uključujući i mentalno zaostalu djecu) i često upotrebljavaju igračke na neodgovarajući način.
Čest opis takve djece je da su otuđena, bez radosti, da im se ne može prići, kao i da su bez osjećanja. Autistično dijete se često ponaša kao da drugi ne postoje. Ponekad je u sasvim ranom uzrastu jasno da nešto nije uredu (beba ne gleda lica drugih beba, ne guče, ne izgovara slogove). U drugim slučajevima postoje vrlo neupadljivi znaci koji bivaju otkriveni tek kasnije. Simptomi se skoro uvijek ispolje prije nego što dijete navrši 30 mjeseci. Procjenjuje se da je na svakih 10.000 četvero djece autistično. Takva se djeca rađaju u svim društvenim slojevima i etničkim grupama, ali je vjerovatnoća tri do četiri puta veća kod dječaka nego kod djevojčica.
Neodgovarajući način odgoja djece nije uzrok autizma. Vjerovatno postoji čitav niz uzroka, uključujući i to da je majka u trudnoći bila zaražena rubeolom, da postoje hromozomske nepravilnosti ili oštećenja mozga nastala u poodmakloj trudnoći (nije sasvim jasno da li tu spadaju i problemi tokom porođaja ili neposredno poslije porođaja).
Među autističnom djecom postoje i ona koja su veoma zaostala, kao i ona koja su veoma nadarena. Vjeruje se da su kod neke djece epileptični napadi sastavni dio sindroma, a kod starije djece moguća je ozbiljna depresija ili šizofrenija.
Liječenje se prilagodjava svakom pojedinačnom slučaju, a cilj je omogućiti normalan razvoj u najvećoj mogućoj mjeri. Postoji čitav niz pristupa liječenju, neki su naučno zasnovani, a drugi su alternativne terapije kojima pribjegavaju očajni roditelji. Nijedna od njih ne liječi autizam, neke pomažu da se stanje modificira, neke ne. Moguće je da će neprestani napredak u načinima liječenja nastaviti poboljšavati sveuukupne izglede za današnju autističnu djecu.