Saznajte više o autizmu kod djece

Autizam je sindrom, zbir simptoma prije nego klinička bolest ili stanje. To je najčešći oblik opšetg razvojnog poremećaja u djetinjstvu. Ispoljava se na razne načine. Neka djeca ne vladaju verbalnom komunikacijom (mogu ponavljati riječi, ali sama ne započinju razgovor). Druga, opet, ne razumiju neverbalnu komunikaciju (kao što je ljutit glas ili širok osmijeh), imaju upadljivo ograničena interesovanja, ne vladaju socijalnom interakcijom (ne odgovaraju kada im se neko obrati verbalno ili fizički i mogu se opirati fizičkom kontaktu, premda neka djeca pokazuju neprimjerenu neposrednost u kontaktu sa nepoznatim osobama ili mogu biti vezana isključivo za majku).

Neka autistična djeca ponašaju se na neodgovarajući način (neka djeca, naprimjer, ližu ili mirišu sve što vide), ne ostvaruju kontakt gledanjem ili je taj kontakt isprekidan (ali zato mogu satima zuriti u jednu tačku).

U nekim slučajevima autistična djeca su nesposobna reagirati na komande, čini se da su gluha čak i kada je s njihovim sluhom sve u redu. Provode manje vremena igrajući se s igračkama nego druga djeca (uključujući i mentalno zaostalu djecu) i često upotrebljavaju igračke na neodgovarajući način.

Čest opis takve djece je da su otuđena, bez radosti, da im se ne može prići, kao i da su bez osjećanja. Autistično dijete se često ponaša kao da drugi ne postoje. Ponekad je u sasvim ranom uzrastu jasno da nešto nije uredu (beba ne gleda lica drugih beba, ne guče, ne izgovara slogove). U drugim slučajevima postoje vrlo neupadljivi znaci koji bivaju otkriveni tek kasnije. Simptomi se skoro uvijek ispolje prije nego što dijete navrši 30 mjeseci. Procjenjuje se da je na svakih 10.000 četvero djece autistično. Takva se djeca rađaju u svim društvenim slojevima i etničkim grupama, ali je vjerovatnoća tri do četiri puta veća kod dječaka nego kod djevojčica.

Neodgovarajući način odgoja djece nije uzrok autizma. Vjerovatno postoji čitav niz uzroka, uključujući i to da je majka u trudnoći bila zaražena rubeolom, da postoje hromozomske nepravilnosti ili oštećenja mozga nastala u poodmakloj trudnoći (nije sasvim jasno da li tu spadaju i problemi tokom porođaja ili neposredno poslije porođaja).

Među autističnom djecom postoje i ona koja su veoma zaostala, kao i ona koja su veoma nadarena. Vjeruje se da su kod neke djece epileptični napadi sastavni dio sindroma, a kod starije djece moguća je ozbiljna depresija ili šizofrenija.

Liječenje se prilagodjava svakom pojedinačnom slučaju, a cilj je omogućiti normalan razvoj u najvećoj mogućoj mjeri. Postoji čitav niz pristupa liječenju, neki su naučno zasnovani, a drugi su alternativne terapije kojima pribjegavaju očajni roditelji. Nijedna od njih ne liječi autizam, neke pomažu da se stanje modificira, neke ne. Moguće je da će neprestani napredak u načinima liječenja nastaviti poboljšavati sveuukupne izglede za današnju autističnu djecu.


Značaj biopsije u kliničkoj medicini

Na žalost, rijetke su osobe koje se u svome životu nisu susrele sa slučajem da je nekome njemu poznatom ustanovljeno postojanje neke promjene, bilo da se radilo o uvećanom limfnom čvoru, kvržici na dojci ili polipu na debelom crijevu koji je slučajno otkriven na preventivnom, kolonoskopskom pregledu. Sam šok od iznenađenja vrlo brzo mijenja jedan drugi, jednako težak osjećaj – osjećaj iščekivanja dijagnoze.

Ono što pacijenti i njihove porodice obično ne znaju jeste da je operativni zahvat kojim se uzima isječak tkiva, ili vrši odstranjivanje mase za koju se klinički pretpostavlja da je tumorska, tek prvi i obično lakši korak u nastavku njihovog liječenja. Sva raspoloživa klinička dijagnostika, uključujući CT, MRI ultrazvučna i druga dijagnostika nije u mogućnosti dati jasnu dijagnozu, čak i kada je kliničar u potpunosti siguran o čemu se radi. Nastavak liječenja u ovim situacijama je direktno povezan sa dobijanjem egzaktne, patohistološke dijagnoze koja ima za cilj više stvari:

da potvrdi kliničke sumnje o kojem se oboljenju radi
da potvrdi adekvatnost operativnog zahvata kojem je pacijent bio podvrgnut
da ispita stepen progresije oboljenja i eventualnu zahvaćenost drugih organa
da odgovori na kliničko pitanje o stepenu agresivnosti prisutnog oboljenja
da odgovori na kliničko pitanje koji je lijek optimalan u liječenju određenih malignih tumora
Značaj brze i precizne patohistološke dijagnoze je ogroman. Brza dijagnoza pacijentu omogućava brz početak hemoterapije, radioterapije i na taj način pacijentu pruža najveće šanse preživljavanja ukoliko se radi o malignom oboljenju. Imunohistohemijska bojenja daju podatke o tome kako će određeni tumor reagovati na određenu hemoterapiju te je na taj način moguće odabrati najbolju kombinaciju lijekova. Ispitivanje rubova isječka ili operativnog uzorka daje informaciji o potrebi za eventualnim adjuvantnim zračenjem ili ponovnom operacijom što opet sprečava pojavu bolesti na ranije operisanom dijelu.

Na žalost, radi velikog opterećenja i malog broja raspoloživih patologa, na nalaze se čeka i po nekoliko mjeseci što za posljedicu ima lošije rezultate liječenja. Također, postavljanje dijagnoze određenih tipova tumora obično zahtijeva nekoliko bojenja različitim susptancama prije nego što je moguće postaviti konačnu dijagnozu. Iz ovih razloga, biopsija predstavlja ključni elemenat u liječenju i evaluaciji pacijenata sa različitim oboljenjima, i brz, kvalitetan nalaz pruža najveće mogućnosti preživljavanja pacijentima kod kojih se ustanovi da boluju od malignih tumora.

dr. Jelena Šehović

specijalista patolog


Bolovi u ruci ili nozi kod pacijenata sa karcinomom

Dijagnoza karcinoma kod pacijenta obično sve druge probleme stavlja u drugi plan, što je i razumljivo obzirom da tretman ovog oboljenja prednjači u odnosu na sve druge tegobe koje pacijent može imati. Međutim, određena stanja kod ovih pacijenata mogu dati toliko značajnu simptomatologiju da dominiraju kliničkom slikom, te su bitan elemenat prilikom prezentacije ovih pacijenata.

Jedan ovakav simptom jeste bol u ruci koji se nekada sreće kod pacijenata a karcinomom dojke ili u nozi kod pacijenata sa karcinomima probavnog trakta ili ginekološkim tumorima. U oba slučaja, najčešće se radi o zahvaćanju nervnog pleksusa ruke ili noge patološkim procesom. Klinički se pacijenti obično žale na jak bol, koji je stalno prisutan, izuzetno oštar, toliko da remeti svakodnevne aktivnosti, te tipično jako loše reaguje na uobičajene medikamente koji se daju zbog boli. Radi jačine bola, te stalnog karaktera, ovi pacijenti trpe značajan pad u kvalitetu života te je ova bol bitan elemenat u nastanku depresije kod ovih bolesnika.

Ovaj poremećaj (koji se stručno naziva pleksopatija) može nastati kao rezultat dva odvojena procesa kod ovih bolesnika: u prvom slučaju maligne stanice infiltriraju nervni pleksus ruke (ili noge) te upravo ova maligna infiltracija uzrokuje poremećaje. U drugom slučaju, pleksus biva oštećen kao kolateralna struktura tokom zračenja tumora kod ovih pacijenata. Klinička slika se u biti malo razlikuje kod ova dva mehanizma, ali je naravno, za drugi mehanizam, neophodno da je pacijent prethodno bio podrvgnut radioterapiji, tj. zračenju tumora. Kasnije se u toku bolesti javljaju ispadi osjetljivosti u pogođenom ekstremitetu. Sliku kod ovih pacijenata dodatno komplikuje hemoterapija, obzirom da su neki od hemoterapeutika poznati po izazivanju oštećenja perifernih nerava.

Za postavljanje dijagnoze, neophodan je kvalitetan i detaljan neurološki pregled nakon čega se pacijentu radi pretraga pod nazivom elektromioneurografija (popularno EMNG) koja ispituje načine sprovođenja impulsa u nervima te oštećenja u istim strukturama. Ove pretrage su od velikog značaja, jer je uvođenje adekvatne terapije ovisno o pravovremeno postavljenoj dijagnozi. Ne trebamo zaboraviti da kvalitet života kod ovih pacijenata u najvećoj mjeri ovisi od poremećaja koji nisu nužno direktno povezani sa njihovim malignim oboljenjem.

Prim. dr. Emir Talirević


CD ekstrakranijalnih arterija

U radu svakodnevno dobijamo pacijente kojima je predloženo snimanje koje se naziva CD ekstrakranijalnih arterija. O čemu se u stvari radi, šta ova pretraga obuhvata i kakvi se rezultati iz nje mogu dobiti.

CD ekstrakranijalnih arterija označava color i doppler način pregleda krvnih sudova koji dovode krv prema mozgu. Kako sam naziv kaže, pretraga uključuje pregled «ekstrakranijalnog» dijela ovih krvnih sudova, tj. onaj dio koji se nalazi izvan lobanjske šupljine. Sama pretraga pruža uvid u nekoliko aspekata ovih krvnih sudova; prije svega, u njihovu anatomsku poziciju koja može biti varijabilna, praćena određenim malformacijama koje mogu ali ne moraju imati klinički značaj. Zatim se dobija podatak o stepenu ateroskleroze te o eventualnom postojanju nestabilnih plakova koji mogu dovesti do nastanka ugruška i izazvati moždani udar. Ovi podaci se dobija sa tzv. B mode pregledom koji u biti liči na običnu sliku u crno-bijeloj tehnologiji. Nakon ovog dijela, evaluacije uključuje kolor prikazivanje i Doppler način snimanja protoka. Ova dva parametra su izuzetno bitna jer se težina eventualnih suženja ne može precizno izmjeriti bez ovih podataka. Takođe, postoji niz oboljenja koja su karakterizirana padom brzina protoka što za posljedicu ima nedovoljnu opskrbu mozga krvlju.

Pretragu je potrebno uraditi kod svih pacijenata koji imaju fokalnu neurološku simptomatologiju koja odgovara nedovoljnoj dostavi krvi u teritorijama lijeve ili desne karotidne i vertebralne arterije te kod svih pacijenata sa moždanim udarom koji se razvio naglo, po tipu embolije (otkidanja ugruška i njegovog kretanja cirkulacijom). Takođe, ova pretraga je indicirana kod dosta oboljenja koja izazivaju pad brzina cirkulacije, kao što je srčano popuštanje, greška na aortalnom zalistku, srčana aritmija i slično gdje ona daje podatke o terapiji, njenoj efikasnosti te eventualnom štetnom djelovanju kroz pretjerano obaranje krvnog pritiska. Pretragu je poželjno uraditi i kod pacijenata predviđenih za bypass operaciju na srcu starijih od 65 godina života.

Ukoliko se pronađe teže suženje na ovim arterijama, pacijentima su na raspolaganju različiti lijekove te invazivne procedure poput implantacije stenta ili operativnog zahvata. Ove intervencije značajno smanjuju rizik nastanka moždanog udara kod ovih pacijenata.


Spondiloza vratne kičme

Jako čest problem u svakodnevnoj neurološkoj praksi jeste bol u ruci ili vratu koji je uzrokovan degenerativnim oboljenjem vratne kičme. Dodatan problem u dijagnostikovanju ovih pacijenata predstavlja činjenica da su degenerativne promjene na vratnoj kičmi prisutne kod preko 95% osoba starijih od 65 godina tako da je nekada komplikovano izjasniti se da li određene promjene predstavljaju bolest ili su tek odraz normalnog procesa starenja.

Problemi koji pacijente dovode ljekaru jesu bol ili trnjenje u ruci ili slabost u ekstremitetima. Ove smetnje mogu biti uzrokovane spondilozom vratne kičme na dva načina: kompresijom korijena živca što je obično posljedica sužavanja kanala kroz koji ovaj prolazi ili kompresijom same kičmene moždine što je obično uzrokovano hernijom dika u ovome segmentu kičme. Ovaj patološki proces najčešće pogađa nivo C5/C6 te C6/C7. Međutim, kako smo ranije rekli, obzirom da su ove promjene jako česte kod starijih, od ključnog je značaja povezati simptome kod pacijenta sa kliničkim nalazom neurološkog pregleda a potom sa slikom koju smo dobili putem MRI ili CT pretrage. Tek ova korelacija sva tri parametra može dati adekvatnu selekciju pacijenata koje sa sigurnošću možemo uputiti na operativni zahvat ukoliko je ovaj potreban.

Pretraga izbora prilikom evaluacije pacijenata kod kojih sumnjamo na uklještenje korijena živca ili kompresiju kičmene moždine, pored MRI i CT dijagnostike jeste svakako elektrofiziološka studija nerava i mišića, poznata kao EMNG. Ova pretraga ispituje brzinu provođenja impulsa kroz nerve te mogućnost prolaska impulsa do mišića te na taj način daje jako korisne informacije o mjestu gdje se oštećenje nalazi te o težini istog.

Kada smo potvrdili našu dijagnozu, važno je pravilno odabrati koji pacijent treba biti operisan a koji ne. Obično su indikacije za operativni zahvat:

Mišićna slabost
Nekontrolisani bol u ruci
Nemogućnost kontrole tegoba kroz šest sedmica konzervativne terapije
Rezultati operativnog liječenja su obično jako dobri ukoliko želimo da otklonimo bol. Dosta slabije rezultate postižemo kod pacijenata koji imaju dugotrajnu mišićnu slabost. najlošiji rezultati su kod pacijenata sa gubitkom osjećaja ili trnjenja, te operacije kod ovih pacijenata samo iz ovog razloga treba izbjegavati. Važno je napomenuti da bolovi uzrokovani kompresijom korijena živca kod cervikalne spondiloze mogu biti toliko jaki da zahtijevaju uključivanje opijata i drugih izuzetno snažnih analgetika. Kako su rezultati liječenja bolji, što se problemu priđe ranije, preporučujem svim pacijentima sa nejasnim bolovima u ruci da se jave svome ljekaru i traže dalje pretrage. Netretirana cervikalna spondiloza obično progredira, a tada su rezulati liječenja dosta lošiji.

Prim. dr. Emir Talirević


Hronična bubrežna bolest

Bubrezi predstavljaju izuzetno bitne organe sa višestrukom funkcijom po ljudski organizam. Oni su zaduženi za otklanjanje otpadnih materija, održavanje ravnoteže tekućina i minerala u organizmu te su jako bitan elemenat kontrole krvnog pritiska. Obzirom na njihov aktivan rad u svim ovim procesima, oni su izuzetno podložni nastanku oboljenja koja se grubo mogu podijeliti na akutne i hronične bubrežne bolesti. Po definiciji, kriteriji koje je potrebno ispuniti da bi neko dobio dijagnozu hronične bubrežne bolesti jesu:

Oštećenje bubrega u periodu dužem od 3 mjeseca što se manifestuje strukturnim ili funkcionalnim poremećajem bubrežne funkcije sa ili bez pada u brzini filtracije na glomerulima, ili
Pad u brzini glomerularne filtracije (GFR) ispod 60 ml/min/1.73m2 u periodu od 3 mjeseca ili duže.
Da pojednostavimo našim čitaocima ove definicije; jedna osoba može imati dijagnozu hronične bubrežne bolesti ukoliko ima normalnu bubrežnu funkciju putem mjerenja parametra GFR (što laički predstavlja količinu stvaranja urina u bubregu) ali postoji funkcionalni poremećaj u sastavu toga filtriranog urina, ili osoba dobija dijagnozu hronične bubrežne bolesti ukoliko dolazi do pada količine urina koji bubreg može da stvara u minuti.

Hronična bubrežna bolest je izuzetno rasprostranjena jer neka jako česta oboljenja, poput dijabetesa ili hipertenzije, imaju mogućnost oštećenja bubrega i njegove funkcije. Po statističkim ispitivanjima, jedan od devet odraslih stanovnika SAD-a ima hroničnu bubrežnu bolest, a čak 90% ovih pacijenata nije svjesno postojanja oboljenja! Naravno, postavlja se pitanje kako ispitati bubrežnu funkciju? Nekada se urin prikupljao 24 sata i tada se vršila analiza brzine izlučivanja određenih supstanci te na taj način vršila procjena bubrežne funkcije. Danas je ovaj način praktički izbačen iz upotrebe te se procjena GFR (što je osnovni parametar bubrežnog rada) vrši jednostavnom kalkulacijom koja uključuje dob i spol pacijenta, tjelesnu težinu te vrijednost kreatinina u serumu. Ova metoda je dosta dobra za rutinski klinički rad, mada nove studije pokazuju da bi u budućnosti kretinin moglo zamijeniti mjerenje supstance koja se zove cistatin C i koja daje još preciznije podatke o radu bubrega.

Značaj postavljanja dijagnoze hronične bubrežne bolesti je jako velik, i on u mnogome prevazilazi uobičajeni strah od dijalize. Naime, hronična bubrežna bolest značajno povećava rizik nastanka koronarne bolesti te su pacijenti sa ovim oboljenjem pod povećanim rizikom nastanka infarkta miokarda i drugih vaskularnih komplikacija. Terapija hronične bubrežne bolesti je jako bitna u usporavanju progresije pada bubrežne funkcije i sastoji se od medikamenata, promjene načina života te modifikacije ishrane u smislu značajne redukcije proteina u hrani. Svi pacijenti sa dijabetesom i hipertenzijom moraju obratiti izrazitu pažnju na bubrežnu funkciju te je redovno kontrolisati paralelno sa kontrolom svoga osnovnog oboljenja. Izostanak ovog praćenja može imati teške posljedice po zdravlje pacijenta.

Prim. Dr. Emir Talirević


Resinhronizacijska terapija kod srčanog popuštanja

Brzi razvoj medicine nije zaobišao ni pacemakere te se njihova upotreba u medicini danas raširila na puno više oboljenja od ranije terapije srčanog bloka. Jedno od područja njihove izražene ekspanzije je svakako područje srčanog popuštanja.

Srčana slabost ili popuštanje može imati razne uzroke i karakterizirana je slabljenjem srčanog mišića koji postepeno gubi mogućnost izbacivanja krvi iz srca u količini dovoljnoj za organe i periferna tkiva. Pacijenti se subjektivno lako zamaraju i u najtežim formama imaju simptome gušenja i nedostatka zraka čak i u mirovanju. Pregledima i pretragama se ustanovilo da veliki broj ovih najtežih pacijenata razvija blok grane na EKG-u te dolazi do produženja trajanja jednog njegovog dijela koji se naziva QRS kompleks. Ovo produženje ima za posljedicu gubitak sinhrone kontrakcije ionako oslabljenog srčanog mišića te dodatno pogoršava simptome. Laički to možemo predstaviti slikom balona koji smo napunili vodom; ukoliko prvo pritisnemo jedan a zatim drugi zid, iz balona ćemo istisnuti manju količinu vode nego ukoliko istom snagom paralelno pritisnemo oba zida. Praktična upotreba ovoga fenomena kod pacijenata sa srčanim popuštanjem je dovela do upotrebe pacemakera kod određene grupe acijenata gdje je ustanovljeno da postoji ovaj gubitak sinhrone kontrakcije. Ovi pacijenti, tipično sa uvećanjem srčanih šupljina, produženjem gore opisanog QRS intervala te idealno sa blokom grane imaju značajno poboljšanje u simptomima kada se izvrši implantacija pacemakera i uradi nešto što se u medicini naziva srčana resinhronizacijska terapije (cardiac resynchronisation therapy). U biti pacemaker preuzima ulogu aktivacije svih srčanih segmenata u isto vrijeme te se na taj način povećava istisna frakcija što direktno uzrokuje smanjenje simptoma kod pacijenata i poboljšanje u toleranciji na napor.

Na žalost, nije dokazano da ova intervencija dovodi do statistički signifikantnog produženja života kod ovih pacijenata, ali dovodi do značajnog poboljšanja kvalitete života, te smanjuje broj potrebnih hospitalizacija kao posljedica pogoršanja u slici srčanog popuštanja. Ukoliko imate postavljenu dijagnozu srčanog popuštanja a uočavate progresiju simptoma uprkos kompletnoj terapiji koju trošite, konsultujte se sa svojim ljekarom jer ova jednostavna procedura može pomoći u smanjivanju simptoma koje sada osjećate. Još jednom bih napomenuo da je uzrok srčanog popuštanja prilikom postavljanja indikacije za resinhronizacijsku terapiju nebitan, tj. da je ovaj tip pacemakera moguće ugraditi kod jako velikog broja pacijenata sa različitim osnovnim oboljenjima gdje je sindrom srčanog popuštanja zajednički, konačni rezultat.

Prim. Dr. Emir Talirević


Cushingova bolest – šta uzrokuje?

Dosta često imamo pacijente koji su kroz određeni vremenski period razvili značajnu gojaznost. Pored niza uobičajenih razloga poput pretjerane ishrane, loše aktivnosti, genetskih predispozicija, kod svakog od ovih pacijenata je potrebno isključiti hormonalne uzroke koji dovode do poremećaja. Obično se ljekari, ali i pacijenti, fokusiraju na ispitivanje štitne žlijezde, međutim smanjena funkcija štitne žlijezde teško može dovesti do veće gojaznosti u nedostatku drugih, puno alarmantnijih tegoba kao što su pospanost, lako zamaranje, promjene na koži i slično. Jedno oboljenje koje se ne susreće toliko često, ali predstavlja bitnu diferencijalno dijagnostičku mogućnost, jeste Cushingov sindrom i Cushingova bolest.

Kliničke karakteristike Cushingove bolesti su pojava gojaznosti centralnog tipa, lako pojavljivanje modrica nakon traume, pojava strija, hipertenzija, loša tolerancija glukoze te slabost mišića. Važno je naglasiti da se opisane promjene kod Cushingove bolesti razvijaju dosta sporo što otežava postavljanje dijagnoze, obzirom da pacijenti ali i ljekari dosta rijetko posumnjaju na postojanje ovog poremećeja u prvim godinama. Po statističkim analizama, dijagnoza Cushingove bolesti se rijetko postavlja prije tri godine postojanja simptoma. Simptome kod Cushingove bolesti uzrokuje povećan nivo kortizola u serumu, hormona koji luči nadbubrežna žlijezda. Jedna od najčešćih grešaka koje ljekari prave prilikom evaluacije pacijenata sa sumnjom na postojanje Cushingove bolesti jeste mjerenje nivoa kortizola u serumu prilikom sumnhje na ovu bolest. Kako kortizol ima pulsno lučenje, moguće je imati normalne nalaze prilikom ovakvih mjerenja te su ona praktički neupotrebljiva za postavljenje dijagnoze a umjesto njih se radi mjerenje slobodnog kortizola u urinu kroz 24 sata. Povećana vrijednost potvrđuje dijagnozu Cushinga nakon čega je potrebno razjasniti da li se radi o Cushingovoj bolesti gdje imamo tumor hipofize koji luči drugi hormon, ACTH, koji tjera nadbubrežne žlijezde na prekomjerno lučenje kortizola, ili se radi o Cushingovom sindromu gdje lučenje kortizola nije povezano sa pojačanom stimulacijom od strane ACTH.

Cushingova bolest je najčešći poremećaj ove grupe gdje tipično nalazimo tumor u hipofizi. Operativno odstranjenje tumora dovodi do brzog povlačenja simptoma bolesti nakon čega nastupa kliničko i laboratorijsko poboljšanje. Postoje i mogućnosti medikamentoznog liječenja ali se ono ne preferira jer vrlo rijetko dovodi do kompletnog povlačenja svih simptoma i gotovo je uvijek kratkog trajanja.

Prim. dr Emir Talirević


Dijabetes i oštećenje nerava

Dijebetes je dobro poznato oboljenje koje karakteriše povećana vrijednost šećera u krvi. Ova činjenica je dosta poznata svima. ono što dosta ljudi ne zna jeste da dijabetes koji je loše kontrolisan oštećuje razne druge organe. ored oštećenja očnog dna, bubrega, krvnih sudova i srca, jako često oštećenje koje dijabetes izazove jeste oštećenje nerava.

Pacijenti sa dijabetesom nerijetko odlaze na pregled kod ljekara radi evaluacije smetnji koje su rezultat oštećenja perifernih nerava. Ovo oštećenje pacijent obično osjeća kao trnjenje u nogama, bolove, peckanje, osjećaje koje pacijenti svojim riječima opisuju kao «mravinjanje» ali nerijetko su prisutni jako bolovi, obično u nogama i stopalima koji pacijentima prave velike tegobe. Pacijenti ovaj bol opisuju kao žarenje, bockanje, rijeđe kao stiskanje, i obično je bol više-manje stalan. Upravo je ovo oštećenje nerava odgovorno za gubitak osjećaja boli – osnosvni razlog nastajanja takozvanih dijabetičkih ulkusa na stopalima. O čemu se u biti radi? kao posljedica oštećenja nerava, pacijenti ne osjećaju bol koji nastaje kao rezultat oboda, žuljeva ili drugih trauma. Na ovaj način nastavljaju oštećenje tkiva koje se inficira, tim lakše jer dijabetes pogoduje razvoju bakterija, te na taj način nastaju rane na donjim ekstremitetima koje dosta teško cijele.

Pored oštećenja perifernih živaca na stopalima, jako su česta oštećenja tankih nervnih vlakana koja vrše inervaciju crijeva, srca te su odgovorna za kontrolu krvnog pritiska prilikom položaja tijela kao i za druge funkciej koje u medicini nazivamo «autonomnim» iz razloga što na njih ne možemo voljno djelovati. Kao posljedica ovih oštećenja na vlaknima autonomnog nervnog sistema, nastaju smetnje sa probavom, zatvor, lupanja srca, pad krvnog pritiska pri naglom ustajanju i niz drugih.

Dodatan problem za pacijente predstavlja činjenica da su oštećenja na nervnim vlaknima jako često na tzv. malim nemijeliniziranim vlaknima. na žalost, ova vlakna nije moguće ispitati metodama elektromioneurografije ili studijama nervne provodljivosti te se iz tih razloga nerijetko srećemo sa pacijentima koji imaju jasnu simptomatologiju dijabetičke neuropatije ali je nalaz ektrofizoloških studija uredan.

Ključni aspekti liječenja dijabetičke neuropatije su kontrola dijabetesa i modifikacija faktora rizika koji su odgovorni za njenu progresiju. Pored ovoga, na tržištu se nalazi nekoliko jako kvalitetnih lijekova koji pacijentima mogu pomoći u ublažavanju bolova i tegoba ali oni nemaju veći efekat na sam mehanizam nastanka oboljenja te je njihovo djelovanje bez kontrole dijabetesa od manjeg dugoročnog značaja za pacijenta. Ukoliko imate trnjenje u stopalima, peckanje, bolove ili ste primjetili da gubite koordinaciju pokreta, javite se Vašem ljekaru kako bi se ispitalo imate li dijabetes ili, ukoliko ga već liječite, da se ispita stepen nervnog oštećenja koje je poremećen metabolizam glukoze izazvao.

Prim. dr Emir Talirević


Mladalački dijabetes

Mladalački dijabetes ili diabetes mellitus tip I je poremećaj imuniteta pri čemu odbrambeni sistem organizma napada beta ćelije gušterače, a one proizvode inzulin. Inzulin je tvar potrebna za pretvaranje šećera u energiju. Ako ga nema dovoljno, šećer se nakuplja u krvi i prelazi u mokraću, koja tako postaje slatka-odatle i ime šećerna bolest.

Simptomi visokog nivoa šećera u krvi su često mokrenje (što je teško procijeniti ako djete još nosi pelene), pretjerana žeđ i apetit, praćen nedovoljnim napredovanjem u težini, a ponekad dijete može da djeluje odstutno.

Dijagnoza se najčešće uspostavlja kod starije djece - često tek u pubertetu - ali se nekada javlja i u mlađem uzrastu. U Sjedinjenim Američkim Državama se procjenjuje da troje od hiljadu djece ima mladalački dijabetes.

Najčešće su to djeca u čijim porodicama postoji historija dijabetesa. Bolest ne prenosi jedan gen, ali nasljedna sklonost postoji. Postoje i drugi činioci, mada njihova priroda nije sasvim jasna.

Prema jednom gledištu zasnovanom na nepotvrđenom ispitivanju, kravlje mlijeko davano podložnoj djeci tokom prve godine života može imati ulogu izazivača, a majčino mlijeko može obezbijediti zaštitu.

Liječenje je usmjereno na održavanje normalnog nivoa šećera u krvi i obično obuhvata: davanje inzulina, mjerenje šećera kod kuće, fizičku aktivnost pomoću koje se troši povećan šećer i održava normalna cirkulacija, kao i odgovarajuću ishranu.

Ishrana i način uzimanja hrane moraju biti takvi da sprečavaju pretjerano povećanje, kao i pretjerano smanjivanje šećera (uzimanjem obroka i užina u pravilnim razmacima i izbjegavanjem predugih perioda bez uzimanja hrane)

Ishrana je strogo individualna. Preporučena ishrana djece koja boluju od dijabetesa, prema pravilu, sadrži 50 procenata složenih ugljenih hidrata, 20 procenata proteina i 30 procenata masti.

Presađivanje pankreasa, koje se ponekada preporučuje odraslima, nije preporučljivo kada su u pitanju djeca, zato što su operacija i odgovarajuća terapija kojom se potiskuje reakcija odbrambenog previše rizični.

Klinička ispitivanja koja su u toku i od kojih se očekuju rezultati uključuju sljedeće:rano neutraliziranje djelovanja ćelija odbrambenog sistema u uništavanju beta ćelija; presadjivanje beta ćelija; usadjivanje inzulinske pumpice, kao i autonatskog senzora za inzulin radi kontrole šećera i ubrizgavanje inzulina prema potrebi.

U međuvremenu,roditelji rukovode ovim sistemom praćenja i davanja sve dok djeca dovoljno ne odrastu da mogu sama da se brinu o tome. Važno je naglasiti da su očekivanja da će moći voditi normalan život više nego dobra za djecu koja drže bolest pod kontrolom.

VAŽNO ZA RODITELJE

Dešava se da na početku liječenja dođe do takvog napretka da se čak pokaže smanjena potreba za inzulinom zato što su neke od ćelija koje ga proizvode još u funkciji pa, kada se inzulin ubrizga, to pospješuje njihovu aktivnost. No, ovaj periodne traje duže od godinu ili dvije (jer ćelije vremenom potpuno prestanu proizvoditi inzulin)i zbog toga roditeljska pažnja u vezi s liječenjem ne treba nimalo popustiti u ovom periodu.

MOGUĆE KOMPLIKACIJE

KOD JEDNOG OD SVAKA ČETIRI DIJABETIČARA KOMPLIKACIJE SE NIKADA NE POJAVE, A NJIHOV RIZIK MOŽE SE ZNAČAJNO UMANJITI VEOMA PAŽLJIVIM KONTROLISANJEM ŠEĆERA U KRVI. KOMPLIKACIJE MOGU BITI U VIDU OŠTEĆENJA NERVNOG SISTEMA, RANOG JAVLJANJA BOLESTI KORONARNIH ARTERIJA, SLABA CIRKULACIJA U ŠAKAMA I STOPALIMA TE OŠTEĆENJA BUBREGA.