Mladalački dijabetes ili diabetes mellitus tip I je poremećaj imuniteta pri čemu odbrambeni sistem organizma napada beta ćelije gušterače, a one proizvode inzulin. Inzulin je tvar potrebna za pretvaranje šećera u energiju. Ako ga nema dovoljno, šećer se nakuplja u krvi i prelazi u mokraću, koja tako postaje slatka-odatle i ime šećerna bolest.
Simptomi visokog nivoa šećera u krvi su često mokrenje (što je teško procijeniti ako djete još nosi pelene), pretjerana žeđ i apetit, praćen nedovoljnim napredovanjem u težini, a ponekad dijete može da djeluje odstutno.
Dijagnoza se najčešće uspostavlja kod starije djece – često tek u pubertetu – ali se nekada javlja i u mlađem uzrastu. U Sjedinjenim Američkim Državama se procjenjuje da troje od hiljadu djece ima mladalački dijabetes.
Najčešće su to djeca u čijim porodicama postoji historija dijabetesa. Bolest ne prenosi jedan gen, ali nasljedna sklonost postoji. Postoje i drugi činioci, mada njihova priroda nije sasvim jasna.
Prema jednom gledištu zasnovanom na nepotvrđenom ispitivanju, kravlje mlijeko davano podložnoj djeci tokom prve godine života može imati ulogu izazivača, a majčino mlijeko može obezbijediti zaštitu.
Liječenje je usmjereno na održavanje normalnog nivoa šećera u krvi i obično obuhvata: davanje inzulina, mjerenje šećera kod kuće, fizičku aktivnost pomoću koje se troši povećan šećer i održava normalna cirkulacija, kao i odgovarajuću ishranu.
Ishrana i način uzimanja hrane moraju biti takvi da sprečavaju pretjerano povećanje, kao i pretjerano smanjivanje šećera (uzimanjem obroka i užina u pravilnim razmacima i izbjegavanjem predugih perioda bez uzimanja hrane)
Ishrana je strogo individualna. Preporučena ishrana djece koja boluju od dijabetesa, prema pravilu, sadrži 50 procenata složenih ugljenih hidrata, 20 procenata proteina i 30 procenata masti.
Presađivanje pankreasa, koje se ponekada preporučuje odraslima, nije preporučljivo kada su u pitanju djeca, zato što su operacija i odgovarajuća terapija kojom se potiskuje reakcija odbrambenog previše rizični.
Klinička ispitivanja koja su u toku i od kojih se očekuju rezultati uključuju sljedeće:rano neutraliziranje djelovanja ćelija odbrambenog sistema u uništavanju beta ćelija; presadjivanje beta ćelija; usadjivanje inzulinske pumpice, kao i autonatskog senzora za inzulin radi kontrole šećera i ubrizgavanje inzulina prema potrebi.
U međuvremenu,roditelji rukovode ovim sistemom praćenja i davanja sve dok djeca dovoljno ne odrastu da mogu sama da se brinu o tome. Važno je naglasiti da su očekivanja da će moći voditi normalan život više nego dobra za djecu koja drže bolest pod kontrolom.
VAŽNO ZA RODITELJE
Dešava se da na početku liječenja dođe do takvog napretka da se čak pokaže smanjena potreba za inzulinom zato što su neke od ćelija koje ga proizvode još u funkciji pa, kada se inzulin ubrizga, to pospješuje njihovu aktivnost. No, ovaj periodne traje duže od godinu ili dvije (jer ćelije vremenom potpuno prestanu proizvoditi inzulin)i zbog toga roditeljska pažnja u vezi s liječenjem ne treba nimalo popustiti u ovom periodu.
MOGUĆE KOMPLIKACIJE
KOD JEDNOG OD SVAKA ČETIRI DIJABETIČARA KOMPLIKACIJE SE NIKADA NE POJAVE, A NJIHOV RIZIK MOŽE SE ZNAČAJNO UMANJITI VEOMA PAŽLJIVIM KONTROLISANJEM ŠEĆERA U KRVI. KOMPLIKACIJE MOGU BITI U VIDU OŠTEĆENJA NERVNOG SISTEMA, RANOG JAVLJANJA BOLESTI KORONARNIH ARTERIJA, SLABA CIRKULACIJA U ŠAKAMA I STOPALIMA TE OŠTEĆENJA BUBREGA.